DOSEZI HRVATSKOG BOĆANJA NAKON OSAMOSTALJENJA DRŽAVE Godina 1991. je vrlo bitna za hrvatsko boćanje. Te je godine, naime, Hrvatski boćarski savez odlučio da se više neće natjecati u sustavu Jugoslavije. A od 9. do 22. rujna reprezentacija Hrvatske (iako je međunarodna zajednica još nije priznala kao državu) je prvi puta nastupila pod svojim barjakom na jednom svjetskom prvenstvu. Bilo je to u švicarskom Luganu u igri sa sintetskim boćama (raffa). Nastupilo je 36 zemalja, a Hrvatska je osvojila 12. mjesto. Za reprezentaciju su igrali Ante Ledić, Ivica Kovačević, Ljubo Čikoš i Filip Dujić, pod vodstvom Ante Čulića i Marija Milanovića-Litre, predsjednika i tajnika Saveza. Također, 1991. godine Hrvatskoj, odnosno Zagrebu, je bila povjerena organizacija Svjetskog prvenstva, koje nije održano zbog agresije na našu zemlju. Kako se svjetsko prvenstvo mora igrati u dvorani, u Zagrebu je iste godine počela izgradnja boćarske dvorane, koja je službeno otvorena 21. prosinca 1991. Boćarska dvorana, jedan od najljepših objekata te vrste na svijetu, predstavlja početak velikih uspjeha koje je hrvatsko boćanje ostvarilo u nadolazećem vremenu. Hrvatska je 15. siječnja 1992. primljena u punopravno članstvo Međunarodne boćarske federacije (FIB), a već od 22. do 26. siječnja juniorska reprezentacija nastupa na Svjetskom prvenstvu u Stranbinu (Italija) i osvaja prve medalje. Prvu zlatnu seniorsku medalju na svjetskim prvenstvimaosvojio je 1993. godine u talijanskom Saluzzu Dinko Beaković u preciznom izbijanju. Prvi i do sada jedini klub iz Hrvatske koji je osvojio Kup europskih prvaka je Boćarski klub Zrinjevac iz Zagreba koji je taj uspjeh postigao u Yverdon les Bainsu (Švicarska) 1997. Od osamostaljenja Hrvatske do danas osvojene su ukupno 54 medalje, 13 zlatnih, 18 srebrnih i 23 brončane. Podsjećajući se na ove iznimno velike uspjehe, moramo se vratiti na 1991. i izgradnju Boćarskog doma Zrinjevac. Naime, da nije bilo tog doma, zasigurno ne bi bilo ni ovoliko osvojenih medalja. Kao što je poznato, te godine je u Hrvatskoj započeo Domovinski rat, a već ranije FIB-a je Hrvatskoj, odnosno Zagrebu, povjerila organizaciju Svjetskog prvenstva, koje se, prema pravilima Međunarodne boćarske federacije, mora održati u dvorani s osam terena. U tako neizvjesnom i teškom vremenu malo tko bi se odlučio početi gradnju velebnog zdanja kao što je Boćarski dom Zrinjevac. Međutim, na sreću boćara, a i ostalih ljudi, gospodin Ante Ledić nije odustajao. Ulijevao je i snagu i vjeru najbližim suradnicima da će Boćarski dom biti sagrađen, bez obzira na to hoće li se prvenstvo te godine održati ili ne. I unatoč protivljenju nekih političkih moćnika, 3. travnja 1991. godine položen je kamen-temeljac za izgradnju Boćarskog doma. Gradnja je iz dana u dan vidljivo napredovala, unatoč tome što su Zagreb i cijela Hrvatska živjeli pod stalnim uzbunama, napadnuti od srbočetničke vojske i paravojske. Konačno, u tijeku ratnog vihora, 21. prosinca 1991. na svečan način otvorena je "katedrala boćanja". Tog su dana zagrebačko i hrvatsko boćanje dobili na dar zdanje koje će biti pogonska osovina svih kasnijih uspjeha. Međutim, to nije bio samo dar za boćare, bio je to dar i za cijeli Zagreb jer izgradnjom boćarske dvorane područje uz Savu dobilo je objekt u kojem je održano bezbroj boćarskih događanja, te uz ostalo međunarodni božićni turniri (4), Turnir asova (1993), Europsko seniorsko prvenstvo (1994), Susret Zagreb -Reprezentacija svijeta (1994), Kup europskih prvaka (5), Četveroboj nacija (4), Svehrvatsko sportsko natjecanje invalida Domovinskog rata (2001), ali i mnogobrojne izložbe počev od Floraarta, Vina u Hrvata, Vitapharma, VI. hrvatskog salona inovacija INOVA 97, Vitalooka, Večeri prijatelja Zrinjevca, doček nove godine, maskenbala, Dani i izložba jabuka, 27. Croatia Delta rally, 1. sajam obiteljskih vina, Šesti zagrebački festival portugisca, Božićni sajam 2001... Još jednom moramo zahvaliti svima koji su doprinijeli izgradnji Boćarskog doma, i time obogatili grad Zagreb za još jedan prekrasan višenamjenski objekt. Uz Boćarski dom u Zagrebu bilo bi nepravedno ne spomenuti sve druge dvorane od Poreča, Pazina, Rijeke, Splita do Dubrovnika i Višnjevca, koje su uvelike pridonijele razvoju i kvaliteti hrvatskog boćanja. HRVATSKO BOĆANJE POČETKOM 21. TISUĆLJEĆA Godine 2001. u Hrvatskoj u deset županija djelovalo je 310 registriranih klubova sa 5.144 igrača. TABLICA REGISTRIRANIH KLUBOVA
Ovom prigodom i na ovom mjestu moramo se sjetiti i boćara i boćarskih radnika koji više nisu među nama, a zaslužili su priznanje za svoj doprinos cjelokupnom napretku hrvatskog boćanja. Na prvom mjestu svakako je Jakov Vidović, čovjek koji je doslovno živio za boćanje, čovjek koji je mnogo učinio na promidžbi boćarskog sporta ustrojem rada raznih komisija i pravilnika, informativnoj djelatnosti, međunarodnim vezama i, konačno, čovjek koji je prvi u Hrvatskoj napisao knjigu o boćanju. Uz Vidovića, koji je djelovao u Zagrebu, moramo se sjetiti i Marka Višića, dugogodišnjeg funkcionara i igrača, čovjeka koji je djelovao od početka rada Saveza. Kada se govori o riječkom boćanju, nikako se ne može zaobići Marino Poniš, reprezentativac, kapetan Boćarskog kluba Rikard Benčić, dugogodišnji sudac i funkcionar. Naravno, tu je i njegov reprezentativni suigrač Dinko Jugovac, neumorni pregalac. U Istri, koja ima veliku tradiciju, s radošću se sjećamo Milana Vojića iz Labina, Antuna Gržića iz Poreča i Nikole Brnića iz Pule. Splitsko područje od početka je bilo vezano uz Antu Grubišića,kao i šibensko uz Marka Lambašu. U Dubrovniku se ne može zaobići Baldo Radović, gospar u pravom smislu te riječi, u Metkoviću se svakako moramo sjetiti Stanka Jerkovića, kojem ništa nije bilo svetije od boćanja. U ravnoj Slavoniji svima nama koji smo ga poznavali neizmjerno nedostaje Miljenko Primorac, čovjek širokog osmijeha i velikog srca. Naravno, mnogo je onih koji bi u ovoj monografiji morali naći svoje ime, i kada bismo ih sve nabrajali, trebalo bi nam još nekoliko monografija i izdanja. Svima njima se stoga od srca zahvaljujemo i neka im je vječna hvala i slava. U nastavku predstavljamo dobitnike priznanja za izniman doprinos razvoju hrvatskog boćanja od osnutka Saveza 1951. godine do danas, 15. prosinca 2001. godine. Starijima dajemo priznanja za sve ono što su do sada učinili i postigli, a mladima kao poticaj da i dalje, zajedno sa starijima, nastave raditi na dobrobit svih boćara i cjelokupnog hrvatskog naroda. Mario Milanović-Litre |
